1
Jer te bog jednom napusti ispod zelenih brijegova
Dok si ćutio ljepotu veću od njega i tmurnih mu sjvetova
Prezri ta bića stvorena po liku njegovom
Ne prizivajući nikog i ništa, kreći se kao grom.
Jer su ti crpili srce i lažno se zavjetovali krstu
Ne sjećajući se grada i žene
Uvijek pljuj tu bogoliku vrstu
Pravednim gnjevom bez ikakve sjene.
Jer okean ima svoje struje različne od anđeoskih
U amoku raširi zjene i ubijaj lažne proroke
Ili u tugi i basmama ostani tih
No uvijek pljuj bez milosti na Njegove svjedoke.
Jer je Sunce ostalo tek tvog srca snom
I jer misle da su ti ukrali sve staze
Time što su ubili one najšire, što ionako vode u brodolom
Pusti korake da onim najužim gaze;
Onim što bez Pitije pričaju o ljubavi
Zlatnoj i dalekoj od bogolikih i Boga,
Onim što prolaze ih tek rijeke i mravi
A ne ljudi, i pljuj ih zbog toga.
2
Jer to ustvari duša i nije
Nego Molohov san o kolonizaciji života
I jer mrtve ljubavi u ždrijelu krije
Ne s pravom jer veže od srebra i divota;
Jer si brat stablima putuj
Kroz naseobinu pakla i u ime im govori
I uvijek bez milosti na bogolikog pljuj
Dok ti duh beskrvnim rođenjem gori;
Jer su leševi konja kroz baklju u noći
Jezivo išli ko hrana od ruke do ruke
Raskini lance i osveti Mu oči
Što još prijete ambisu golgotske muke;
Jer kapitalizam nikad nije bio san
Ni nježno perje skrušenih ptica
Pljuj kroz samsaru i nirvanu i noć i dan
Kao sin etarskih poglavica;
Jer kad zaviriš u mineralne dubine
Vidiš da ni haos ne trpi otpadnika, kamoli ljepota
I jer će se bez trona paklene visine
Na Zemlju spustiti tišina dublja od života,
Pljuj na bogolikog; ali dok pljuješ
Ne zaboravi uspravnog duha pozdraviti mrave
Jer njima je odavde ličio Hrist kad se, dižući se s krsta,
Udaljavao plavim nebom k zemlji tihe slave.
3
Jer si tako mlad a već umoran od bola
I jer Zemlja nije resurs nego disanje minerala
Pljuj na bogolikog ko na sveštenika raskola
Što puknuo je nekad između žala;
Jer si lutajući trstišem poput djeteta
Vidio zapušten vinograd u grimizu ne od ovog svijeta
Pljuj na trgovce milosti što ne poznaju Hrista
Kao ni sjaj pitome jabuke samoćom što zablista;
Jer su im usta još puna krvi
Što pravedna je kao jelen i hrabrija od njihove
I jer si bio kao bodra zvijer a ne kandilo strvi
Kad si pod lovorom trčao zori kroz modre kljove
Proljeća zlatnog jer ni od kog ne traži danak
Noseći tek divlje darove samoporekle beskrajem;
Jer si na njenim grudima jednom usnio da si tanak
I malen kao gusjenica pod bijelim lišajem
A ne gojazan od božanskih anomalija
Nepotrebnih kiši meteora
Jer si stranac kod nečastivih galija
Glasno uzdahni i gle vjetre s gora
4
I jer atomska golicanja ne mogu iskupiti ženu
Ni pompezne antikvarnice drage velikom fariseju
Jer tišina sebe praznuje kroz stijenu
Divlju sred valova, prezri antropodikeju;
Jer ti anđeli u bolu nisu prišli
Procijenivši da si prljav i veseo kao dijete u blatu
I ljepši od njih i sinova neba što su sišli
Da u ime svete apstrakcije kolju u ratu
Male djetinje oči iskrenije od Bude
I katedrala, pljuj na ljude jer od vasprvog žala
Nosiš tajnu slobodu na usni ko basme lude
Što sijeku laži bogolikih budala;
I jer dom je tvoj od siromahovog voća
Poput srebrnih orgulja ustreptao na mjesečini
Dok prostrt na travama crtaš Djevicu
Ljepši od učenja, siromašan ti dom u brdskoj visini.
5
Uvijek pljuj po tami ljudske duše
Ali i po svjetlosti joj jer jednako laže
Po povodnjima kao i po dobima gorke suše
Pljuj šta god da ti kaže;
Jer je u utrobu si zarobila plamen
Kao da – luda! – od njeg izgorjet neće
I jer su ti još Julaluma i Li Po dali znamen
Da će im gradovi iskopniti poput svijeće
Budi radostan u gnjevu i preduhitri vrijeme
Pljuj po bogolikima i zbog lika i zbog boga
I u ožiljcima od Belzebubova gadna roga
Zasadi novo sjeme;
Ili baš ravnodušan spram djela i nade
Pljuj dvonošce kao podanike dosade
Koju kroz seks i civilizaciju slave ko idola
Što ništa ponuditi nema sem bola
Djeci ni žar-pticama
I zato ne kazuj: Alah jeste i Muhamed mu poslanik
No: teško onom ko povrijedi luđaka
Jer Bog je umro u rođenju novog srca
6
Pljuj uvijek po znamenjima čovjeka
Jer te prisvojivši sve nagovorio da prihvatiš njegov svijet
Pritom ti zatvorivši njegova vrata, iskinuvši modri cvijet
A na smrti mu sagradivši drumove bez rijeka;
Jer si davno kao luđak pošao narandžastim brdima
Da bez krova voliš frulu i zovu
Znaj da tvje ljubavi ima dovoljno da naudiš krdima
U ime ubijenih ptica i plavih prostranstava što zovu
Kroz intuiciju budućeg carstva
Koje neće biti nijemo za virtuozne letove
Što ih pripređuje nevidljivi Borej kroz spletove
Nevidljivih vijenaca lovora na čelu usamljenika;
Jer ljubav si svoju nosio od postanka poput divljeg krika
I bila je tolika da je zasitila ogromne kanjone
I jer sva stvorenja nisu znala kud bi više s njom
Sad kad im treba prospi ju svu da poraziš one
Kojima je stran njen grom
I jer si već opasan poput očajnika što ne očekuje ništa više
Pljuj po maloj zlobnoj rasi
Koja još nije čula za radost i blagoslov kiše
7
Jer je čak i ljubav tek simptom razdora
Nabujalog ko korov kroz pukotine duha
Prezri docnije čak i prostrana mora
Jer iluzija su vječnosti i izvor ljupkog ruha
Što nosi ga dvonožac zastidivši se blata
Blata nesebičnog jer će ga primiti ipak
I jer fluidi epoha tek karma su zlata
Nedostojnog jer sušta je žeđ i patnje tlak
Pljuj na porodicu i cijelu dolinu suza
Jer smrću vječne praznine rodiše se daljine
Koje se progizdiše – poput nekih Muza –
I među sobom takmičiše koja će biti bliža
I jer tako postade karta i trube i brod i groznica
Pljuj po tami ljudske duše kao lažnog križa
Jer tvoja je tama tek tama klica
Što probijaju se u stvaranje sred polja riža;
Jer tvoj je neprijatelj Najbližnji
Prezri sve osim ognjem sprženih ruku prosjaka
I krećući se uzdahom budi svenižnji
Koji propovjeda na izvorima protiv kneza mraka
8
Jer smrt su i očevi i djeca
Nađi se na prvim izvorima bez odjeka Riječi
Jer Riječ je znamenje satanskog sveca
Nek te u preziru ni ona ne spriječi;
Jer bol implodirajući postaje užarena kometa
Razbijajući podli stari svijet bijelog čovjeka
Plodna za osvjanje mira nestvarnog svijeta
Pljuj po onostranim gadostima do zadnjeg vijeka;
Jer vrijeme su izmislili robovi smisla
Što još nisu čuli za smrt božjih zemalja
Jer je pod otvorenim svodom nekad kisla
Tvoja neuka mudrost oštrija od hiljadu kopalja
Pljuj preko prividne noći vremena
Dok okean uzdiše
Slijedi preko sopstvene krvi i tjemena
Glas taj što ne čuje se više
Jer sve si požare sanjao
Pusti granicama njihovu oseku i jadanje
Ali ne zaboravi: osmijehom dok je uranjao
U iskon, pozdravio je stradanje
9
Jer Bog je bio zao kad te slao u postojanje
Da kao sužanj trampiš nirvanu za kruh
Ili kruh za nirvanu ili ludost za trajanje
Slomivši razmahana strašila pjevaj neposluh;
Jer su anđeli samo stajali i nijemo motrili
Kad je kam krvlju derao Aveljevo čelo
Jer su ključeve znanja ženstveno krili
Proglasi tamu cijeloj prostorja za Aveljevo tijelo;
Jer je džihad eufemizam za amok tvog oka
Razori zigurate posljednjih ljudi
Jer nevinost ne zna za prijetnje pandemonijumskog toka
Umri na početku ne-svijeta sred likujuće studi
Jer si lijep i mlađi od sveg njihovog
Pljuj im na obraze kao otmjeno djetinjstvo
Jer napusti te nekad pod zelenim brežjem bog
Sam i bez druga budi Zemlje so
10
Jer su htjeli nestati tvoj veliki san
Onda kad si mu trebao najviše
Ne bi li zaboravivši ga u bescjenje prodao okean
Čiji zeleni vali gle ipak provališe
Iznad vremena i prvog uzroka
I jer su kovali prastara učenja i nabijali na krste
Ljubomorni na tvoju poligamiju s bitima zvjezdotoka
Pljuj na lihvare i odsjecaj im prste;
Jer si jednom kušao od nebeskog pića
I otad zamrzio na izvore i vina što ti ljudi nude
Nov post skroji za plimu novog bića
Čiji obrisi već iza prvog stabla žarko rude
Al neprepoznati zbog demonske buke
Iskežene kroz ženu i novac kao svjetskom roju
Pljuj ih jer znaš Njegove raspete ruke
Jer znaš da na ljudskoj Zemlji nije trebao osnivati crkvu svoju.
Slika Dore, Borba titana
